(Mt 26, 26–29; Mk 14, 22–25; Lk 22, 15–20) Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. 18 Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. 19 Treba doista da i podjelâ bude među vama da se očituju prokušani među vama. 20 Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: 21 ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. 22 Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim. 23 Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, 24zahvalivši razlomi i reče: »Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.« 25 Tako i čašu po večeri govoreći: »Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.« 26 Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. 27 Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. 28 Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. 29 Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. 30 Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi. 31 Jer kad bismo sami sebe sudili, ne bismo bili suđeni. 32 A kad nas sudi Gospodin, odgaja nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. 33 Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge. 34 Je li tko gladan, kod kuće neka jede da se ne sastajete na osudu. Drugo ću urediti kada dođem.
Vrlo izazovna godina gotovo je iza nas. I iako još nije završila, 2020. godinu pamtit ćemo po globalnoj pandemiji, potresima, poplavama i nagovještaju ekonomske krize. A nas su svi ti događaji potaknuli na razmišljanje o važnosti strpljivosti u životu, posebno kada je teško, te o odgovornosti za sebe i druge u takvim »posebnim vremenima«. S tim mislima uvodimo vas i u došašće, vrijeme radosnoga iščekivanja kojim započinjemo novu crkvenu liturgijsku godinu. Kršćani se u došašću pripremaju za Božić, na slavlje prvoga Kristova dolaska na zemlju, a to nam s početkom nove liturgijske godine i skorim početkom kalendarske može biti razlog za optimizam i prilika za unaprjeđenje našega duhovnoga života. Stoga se u ovom broju kratko osvrćemo i na izazove koje je ova godina donijela, ali i ističemo razloge za nadu u bolje sutra.
Suočavanje s potpuno novim životnim situacijama izaziva osjećaj straha i nesigurnosti, ali i potiče na promišljanje o odgovornosti prema bližnjemu. Borba protiv pandemije podrazumijevala je i podrazumijeva ograničavanje nekih sloboda, ali prihvaćanje tih granica izraz je poštovanja prema ugroženim skupinama. Razvijanje empatije i razumijevanja nije samo dokaz ljubavi prema čovjeku, nego i prema našemu zajedničkomu Stvoritelju. Ova je godina bila prilika za iskazivanje ljubavi prema bližnjima, ali donijela je i neke novosti u načinima na koje se povezujemo. Više nego ikad prije, oslanjali smo se na medije i društvene mreže u radu, učenju, komuniciranju i ohrabrivanju u ova nesigurna vremena. Kako je uporaba medija sve učestalija, pa i nužna, raste i naša ovisnost o njima, pa valja imati na umu činjenicu da nas mediji uče povezivanju i suradnji, a ne podjelama. Upravo je nadilaženje podjela olakšalo prilagodbu na ovo vrijeme koje neki nazivaju »novo normalno«. Krizno razdoblje koje je djelomično iza nas može nam biti poticaj za nadu i iščekivanje radosti. Mjesta optimizmu uvijek ima, a osobito na početku došašća.Završimo 2020. pozitivom
Koliko smo puta u posljednje vrijeme čuli rečenicu: »Jedva čekam da 2020. završi!«? Posljednja je godina bila zaista izazovna, fizički i mentalno, za cijeli planet. Hrvatsku i mnoge zemlje pogodila je pandemija koronavirusa, potresi, požari i poplave i činilo se da je svaki tjedan »rezerviran« za novu prirodnu nepogodu. Uz fizičko distanciranje, »zatvoreni Uskrs« i blagdan Svih svetih »pod maskama«, tek ćemo vidjeti kako ćemo provesti ovaj Božić. U okruženju najmilijih sasvim sigurno, a jedno je pitanje hoće li ono biti online ili uživo.No, 2020. nije bila u potpunosti »crna«, jer naučili smo i proživjeli mnogo toga – naučili smo biti strpljivi, odgovorni, više brinuti o drugima oko sebe, razgovarati i razmatrati opcije koje donose najviše dobra za najveći broj ljudi … Stoga, u ovome došašću s radošću se okrećemo novome svjetlu i pozitivi – dolazi nam Božić!
No 2020. nije bila u potpunosti »crna« jer naučili smo i proživjeli mnogo toga – naučili smo biti strpljivi, odgovorni, više se brinuti o drugima, razgovarati i razmatrati opcije koje donose najviše dobra za najveći broj ljudi… Stoga u ovom došašću s radošću se okrećemo novomu svjetlu i pozitivi – dolazi nam Božić! Došašće je vrijeme ljubavi, darivanja i pripreme za Isusovo rođenje. Pripremajmo se zdušno, strpljivo i smjerno – naša je zadaća u ovim posebno izazovnim vremenima moliti više, voljeti više, ići na zornice s nakanama, volontirati i posvećivati drugima svoje vrijeme i pažnju. Ako smo nešto izvukli kao pouku iz proteklih mjeseci, to je da pomoći drugima zbilja nikad nije dosta, kao i da potrebiti postoje i mnogo su nam bliže nego što to mislimo. Došašće je vrijeme povezivanja i zajedništva – okrenimo se onima koji nisu blagoslovljeni obiteljima kao što smo mi. Posjetimo ih, darujmo im namirnice, pomoć ili neku drugu sitnicu – može se to i uz pridržavanje svih epidemioloških mjera koje će štititi i njih i nas.
Božić nije toliko daleko i stići će vrlo brzo, a naše duhovne pripreme za Kristov novi dolazak moraju biti snažne. Ova će godina proći, a s njom i sve nedaće koje su nas u njoj zatekle. Budimo dio nove pozitive, novoga svjetla, nove nade, nove ljubavi i prave vjere kako bismo ovu godinu završili u maksimalno pozitivnom okruženju.Iščekujući Kristovo svjetlo i u krizi
Čovječanstvo je danas na svjetskoj razini u razdoblju krize. Naime, godina 2020. zasigurno će nam ostati u sjećanju zbog brojnih problema s kojima smo se susreli. Pandemija COVID-19, teroristički napadi, strah od egzistencijalnih problema i gubitak posla samo su neki od problema zbog kojih se pitamo što nam nosi budućnost, ali i zašto se ne smijemo prestati nadati da ona bude bolja.
S obzirom na to da u razdoblju krize čovjek osjeća nesigurnost i bespomoćnost, možemo reći da živimo u društvu rizika, kao što to ističe sociolog Ulrich Beck. Javljaju se razne rizične situacije i svjetske prijetnje, zbog čega se treba usmjeriti na čovječanstvo i njegove potrebe. Naime, ne postoji osoba ili zemlja na koju ne utječu rizične situacije. Prije ili kasnije svatko od nas se suočava s problemima, a posebice onima koji su postali izraženiji u 2020. godini kao što su kriza uzrokovana pandemijom koronavirusa, teroristički napadi, strah od gubitka posla i egzistencijalnih problema. Problemi dovode i do stvaranja straha – emocije koja nam je urođena zbog biološke i evolucijske prirode, a definira se kao čovjekov obrambeni mehanizam koji se aktivira kao odgovor na neku rizičnu situaciju ili problem. No upravo bismo ovo krizno razdoblje trebali shvatiti kao vrijeme pripreme i nadu za ono novo i bolje što dolazi baš kao što u nadi koja donosi radost očekujemo došašće. »Nema nade koja nije isprepletena strahom i straha koji nije isprepleten nadom«, tvrdi Spinoza. Ipak, nada ne može postojati bez molitve jer se upravo poniznom molitvom oslobađamo straha i iščekujemo Kristovo svjetlo. Svjesni ozbiljnosti situacije s kojom se svakodnevno suočavamo, kao kršćani nadu moramo shvaćati kao bitni temelj vjere koji je usmjeren prema dobru u budućnosti.
Naposljetku, vođeni ovom porukom, ostanimo pozitivni i nadajmo se da će nam budućnost biti svijetla. Neka nam i ova godina bude poticaj da maksimalno radimo na sebi kako bismo budućnost dočekali spremni.Mediji koji čine dobro
Ova je godina bila obilježena posebno velikom ulogom medija u svakodnevnom životu. Zbog epidemije koronavirusa i mjera fizičke distance oslanjali smo se na medije i društvene mreže u radu, učenju i komunikaciji s drugima. U takvoj je situaciji nužno razvijati kritičnost prema medijima, ali i ulozi publike.
Svjedoci smo toga da mediji više nisu samo sredstva priopćavanja, nego igraju puno važniju ulogu u našem svakodnevnom životu i u društvu općenito. Mediji sami po sebi nisu ni dobri ni loši. Stoga je uvjet za njihovu ispravnu uporabu primjena istih moralnih vrijednosti i načela kojima se vodimo u svakodnevnom životu, na ulici, u školi ili na faksu, kao i u vlastitoj obitelji. Iako mediji mogu poticati inkluziju i toleranciju, razumijevanje i zajedništvo, solidarnost i brigu za drugoga, u njihovoj uporabi nužna je umjerenost. Kritički je pristup medijima uvijek dobrodošao, ali valja se prisjetiti da je komunikacija dvosmjeran proces. Velika odgovornost, dakle, leži i na nama – na publici. Potrebno je neprestano propitivanje etičnosti pri uporabi medija, a osobito društvenih mreža. Upravo na početku došašća važno je razumjeti kako malim djelima možemo napraviti puno te da nam mediji i društvene mreže mogu biti izvrstan alat da to ostvarimo. U blagdansko vrijeme koje je pred nama možemo ih iskoristiti za povezivanje s dragim osobama, ohrabrivanje u teškim trenutcima ili pak pomaganje nekomu u potrebi. Sjetimo se da su mediji i društvene mreže stvoreni s idejom da nas spajaju i povezuju, a ne razdvajaju.
U osiguravanju etičnosti masovne komunikacije svatko ima ulogu – od vlasnika medija i novinara do korisnika njihova sadržaja. Svaki je čovjek pozvan na sudjelovanje u dostizanju općega dobra. Ukoliko je publika medijski pismena, kritična i savjesna, utoliko ima moć u odlučivanju kakav će sadržaj u medijima pratiti. Nemojmo to zaboraviti, potaknimo i druge da u medijima traže i dijele pozitivne i duhovne sadržaje.Nemirno je srce naše
Povijest je obilježena brojnim revolucijama i ustancima kojima su »mali, obični ljudi« željeli izići iz okova ropstva kako bi živjeli u slobodi, blagostanju i miru. S vremenom, kako je civilizacija napredovala, sloboda je postala jedno od temeljnih ljudskih prava, a to propisuju i brojne odredbe zapisane u dokumentima različitih međunarodnih organizacija. Na trenutak se učinilo da su rasprave o slobodi došle svomu kraju, ali brojni događaji u ovoj godini ponovno su otvorili temu slobode i njezina ograničavanja. Stoga se opet postavlja pitanje o pravu na slobodu i njezinim granicama.Na trenutak se učinilo da su rasprave o slobodi došle svome kraju, ali brojni događaji u tekućoj godini ponovno su otvorili temu slobode i njezinog ograničavanja. Stoga se opet postavlja pitanje o pravu na slobodu i njezinim granicama.
U ne tako davnoj prošlosti rasprave o slobodi bile su »rezervirane« za filozofske krugove, ali danas se ta rasprava ponajviše odvija na virtualnim prostorima, odnosno na društvenim mrežama. Analizirajući te virtualne rasprave, vidljivo je da su ljudi pomalo frustrirani činjenicom da nam danas neke slobode ipak moraju biti ograničene, a uzrok tomu je epidemija prouzrokovana pojavom koronavirusa. Međutim, ograničavanje slobode ne mora nužno biti zlo jer neka su tu kako bi nas spasila. Tako su uvedene mjere po kojima danas živimo kako bismo sačuvali vlastito zdravlje, a potom i zdravlje naših djedova i baka koji su najviše ugroženi. Drugim riječima, ponekad naša sloboda može ugroziti slobodu drugoga i, htjeli mi to priznati ili ne, sloboda kao takva ima svoje granice i svoja ograničenja. Uostalom, granice kojima smo trenutačno okovani samo su privremene, a možda nas baš ovo izazovno vrijeme u kojem živimo nauči strpljivosti koja može biti lijek našoj frustriranosti i ubrzanosti.
»Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi, Gospodine«, riječi su svetoga Augustina koje nas podsjećaju da ćemo pravi mir i slobodu pronaći u onome koji nam uskoro treba doći – u liku malenoga djeteta u prohladnoj betlehemskoj štalici.Vjera je ljubav i prihvaćanje, a ne nasilje
Svjedoci smo nasilnih scena koje se događaju u svijetu, a među počiniteljima nasilnih djela i terorističkih čina ima i onih koji ih opravdavaju – vjerom. Neki idu tako daleko da misle da će po svojim nasilnim činima svoju religiju proširiti, učiniti je prihvaćenom kod širih slojeva ljudi te da će joj opravdati dostojanstvo. No takva i slična stajališta nemaju veze s vjerom ni s poimanjem Boga koji je za kršćane ljubav i koji je zbog ljubavi prema ljudima »sišao s nebesa i postao čovjekom«, kako molimo u Vjerovanju. Zašto ljubav? Zato što je ljubav između vjere i ufanja najveća (1 Kor 13, 13). Ljubav prema bližnjemu, bio on istomišljenik, pripadnik iste vjere ili ne, uvijek mora biti na prvom mjestu. Naša nas vjera uči da prihvaćanjem različitosti i poštovanjem drugoga iz ljubavi ostvarujemo dobro na ovoj zemlji i pripremamo se za vječni život, jer i Bog nam govori da treba ljubiti svoje bližnje kao same sebe. Isto tako, ljubeći i brinući se za svoje bližnje, preko njih ljubimo Boga, Otca našega.
Jedan od filozofa nenasilja ističe kako bi religije trebale što više poučavati svoje vjernike o nenasilju i posljedicama koje nasilje ima na društvo, ali i vjeru u cjelini. Kada se religijska pitanja ne bi pogrješno tumačila, ne bi se u nekim krugovima nasilje opravdavalo »višim ciljevima«.
Na takve »više ciljeve« pozivaju se fundamentalistički pokreti kojima je nasilje jedini način obračuna s neistomišljenicima. Kod fundamentalističkih pokreta karakteristično je da nameću svoj svjetonazor protiveći se Božjim zakonima, ali i općeljudskim vrijednostima. Zbog fundamentalističkoga gledanja na sebe i druge može doći i do vjerskoga fanatizma, a on pak najčešće dovodi i do konkretnih terorističkih čina diljem svijeta. Vjerski fanatici uvjereni su u ispravnost svojih nasilnih i zastrašujućih djela jer će im takvo postupanje tobože osigurati raj, jer to čine »u Božje ime«. No ono što zapravo čine je grijeh – pred Bogom i prema ljudima.
Zato bismo svi trebali prihvatiti da samo čineći jedni drugima dobro i pazeći na druge osiguravamo bolji život za sve nas i buduće naraštaje. Na to nas potiče i papa u miru Benedikt XVI. koji kaže: »Kao što Bog ljudima dolazi samo preko ljudi, tako i ljudi samo preko Boga dolaze jedni do drugih.« Stoga možemo zaključiti: što smo bliže ljudima, to smo bliže Bogu.Čini dobra djela i nadaj se vječnosti
Naš je zemaljski život zapravo veliko dugo iščekivanje. Naši su roditelji devet mjeseci iščekivali naš dolazak na svijet da bi nas mogli odgojiti i podići na noge, a svaka je godina i svaki dan donio neko novo iščekivanje. Roditelji nadalje čekaju našu prvu izgovorenu riječ, prve korake, odlazak u vrtić, školu, na fakultet ili posao. Mi s druge strane čekamo prvu igračku, prvu ljubav, prvu pričest, krizmu, ženidbu, sveti red…
I većinu stvari – dočekamo. Ljudi su čekali i dolazak Spasitelja pa mnogi nisu bili svjesni da žive zapravo u njegovo vrijeme te mu nisu pomagali, a tako i mnogi od nas nisu svjesni kako mnoge stvari iščekuju, a možda su ih već dočekali i propustili. Bilo kako bilo, na tom nas životnom putu nauče i kako postoji vrijeme iščekivanja najvećih kršćanskih blagdana – Uskrsa i Božića. Dakako, došašće je vrijeme iščekivanja novoga početka, sjećanja na prvi Kristov dolazak. Kršćani čekaju i pripremaju se za Božić, odano i radosno. Ali nije to jedino što se iščekuje. Prilike su to za novi početak, počinje nova liturgijska, ubrzo i nova kalendarska godina, a mnoge se odluke »zakapare« baš u to razdoblje. Prilika je to da donesemo odluku o promjeni života nabolje. Krist je milosrdan i milostiv te nam daje mnoge prilike za popravak, ali to moramo znati iskoristiti.
Ovo pandemijsko vrijeme bliži se kraju i kroz neko vrijeme sve će biti po starom, a sada nam govore da se ravnamo po »novom normalnom«. U nama je pak živa nada da ćemo se jednoga dana ovoga svega samo prisjećati. Ali jednoga ćemo dana dočekati i drugi Kristov dolazak na svijet premda ne znamo »ni dana ni časa«, pa za svaki dan koji živimo – pa i u nesigurnosti – vrijedi: Carpe diem! Čini dobra djela i raduj se vječnosti s Bogom u kojoj čekanja nečega boljega više ne će biti.
“Započinje novo vrijeme došašćem, pripremom za Božić. Treba se ispitati da bismo mogli ponovno početi. Jedino pravo pitanje za nas je: Rastemo li u miru koji izlazi iz ljubavi, praštanja i milosrđa? Praštam oli lakše uvrede i tražimo oproštenje, postaje li naša osjetljivost za druge izvorom želje da drugima pomognemo?
Što je Božić: običaj ili događaj koji se tebe tiče?
“Postoji prava opasnost da vanjska priprema izgubi svoj nutarnji temelj i da ne potiče na nutarnju pripremu. Time bi se zaista načinila velika nepravda Božiću, Isusu koji dolazi iz ljubavi prema nama. Drugim riječima, postoji opasnost da se radujemo Božiću zbog hrane i pića, zbog lijepih božićnih običaja, a ne Onome zbog koga se sve to događa. Zamislimo da se netko priprema za dolazak i raduje se susretu s nama i da je pozvao mnoge prijatelje kojima je mnogo važnije štoje na stolu nego susret s nama. To bi nas zacijelo duboko povrijedilo.”
Iskoristi ovo vrijeme došašća! Stani! Ne srljaj!
“Postoji opasnost, iz dana u dan sve veća, da se zadržimo na vanjskim uvjetima mira i radosti. Mnogi će u ovo predbožićno vrijeme toliko trčati i raditi i pripremati se za Božić da neće imati vremena za molitvu, za dobru sv. ispovijed, za misu, a to znači neće imati vremena za susret s Bogom. A ako se on ne dogodi, božićna radost i božićni mir neće dugo trajati. Završit će dobrim ručkom ili pićem ili nakon primanja darova koje ćemo pripremiti jedni za druge. Takav mir će već sutra nestati kao dim na vjetru, a to znači da je Božić prošao bez Isusa, tvorca mira. A to je za čovjeka strašno, jer će ga nemiri vječno tjerati na nemirnim putovima i nikad neće moći stati.”
Božića nema bez iskustva ljubavi u srcu!
“Tko se u pripremi za Božić ne odluči na ljubav prema Isusu i ljudima oko sebe, on se svjesno ili nesvjesno odrekao nutarnje pripreme za Božić. Njemu će onda taj dan biti samo vanjska proslava, a to je premalo za slavljenje Božića.”
Još u svome djetinjstvu čuo sam kako se moja majka moli Duhu Svetomu na početku večernjih obiteljskih molitvi koje bi trajale sat do sat i pol. Kasnije, u sjemeništu bila je uobičajena molitva ili himan Duhu Svetomu na početku nastave i važnijih događaja. To je sve što sam u prošlosti znao o Duhu Svetomu. Čak ni na predavanju iz teologije nije bilo poduke niti teza o Duhu Svetomu. Naravno da sam znao iz katekizma da je Duh Sveti treća božanska osoba Svetog Trojstva i da On daje milosti u našim životima. Ali nisam nikada imao iskustvo Duha Svetoga, dok ga nisam primio po moćnoj molitvi jednoga mladića. Nakon moga zaređenja za svećenika 23. travnja 1973. radio sam u misijama Visakhapatnama otprilike godinu dana, nakon čega sam imenovan profesorom na S.F.S. sjemeništu Ettumanoor u Kerali. Za vrijeme studija žarko sam želio da postanem profesor na fakultetu ili u sjemeništu, što je ugodan i častan položaj u svećeničkom životu. Nisam nikada mogao zamisliti da ću lutati od mjesta do mjesta, noseći se s različitim situacijama, ljudima kulturama i hranom. U sebi sam tražio udobnost i sigurnost sretnog života. U američkom magazinu ‘New Covenant’ (Novi Savez) 1975. slučajno sam pročitao članak o ozdravljenjima i o daru jezika. Nisam mogao vjerovati da su tih dana ljudi ozdravljali molitvom i vjerom. Izrugivao sam dar jezika govoreći da to mora biti histerično plakanje žena. Moj je um bio ispunjen ohološću moga poznavanja filozofije i psihologije. Tada sam čuo za karizmatski seminar u Poona na sjeveru Indije. Zajedno s jednim starijim svećenikom iz moje kongregacije posjetio sam seminar na kome je propovijedao o. James d’Souza. Bio je snažan propovjednik i dobar pjevač. Svidjelo mi se njegovo propovijedanje i njegovo pjevanje. Budući da se nisam osjećao bolesnim, nisam išao na molitvu ozdravljenja. Dobro sam se ispovjedio i slijedio sam sve upute propovjednika, kao što su podizanje ruku i pljeskanje. Kada je govorio o daru jezika i ostalim karizmama, mislio sam da one nisu za mene nego za tzv. duhovnu elitu. Na dan krštenja u Duhu Svetomu dobro sam se pripremio i sjeo sam na stola zajedno s ostalim sudionicima. Tijekom polaganja ruku nisam osjetio ništa posebno.
Dok je nada mnom molio, svećenik je rekao:’James, ti ćeš jednoga dana biti karizmatski propovjednik’, čuvši to, glasno sam se nasmijao i rekao’ nikad, nikad’. Ne samo da nisam mogao prihvatiti čudno ponašanje karizmatika, već sam oduvijek bio pred drugima plašljiv. Tijekom školskih dana i kasnije u sjemeništu, nisam mogao održati govor. Čak i nakon moga ređenja, za propovjedaonicom sam bio potpuni promašaj. Još se dobro sjećam što mi se dogodilo na mojoj prvoj propovijedi. Nakon ređenja, nerado sam prihvatio da idućeg dana predvodim nedjeljnu Svetu Misu i da na njoj propovijedam. Kod kuće sam pripremio nekoliko bilješki o Evanđelju toga dana i stavio ih u korice moje nove Biblije. Nije bio problem predvoditi Misu jer bih tada gledao u misal i izgovarao molitve, dok bih drugi puta zatvarao oči, bojeći se gledati u ljude. Nakon čitanja Evanđelja, usmjerio sam svoj pogled na ulazna vrata na kraju crkve i počeo sam tražiti papir koji sam stavio u korice Biblije. Postao sam tako nervozan i preplašen da sam zaboravio jesam li ih stavio na lijevu ili desnu stranu Biblije. Bojao sam se odvojiti pogled s vrata i pogledati u Bibliju, jer sam mislio da bih tako mogao vidjeti ljude i od treme čak i pasti. Već sam se znojio i tresao. Pokušao sam se nekoliko puta obratiti vjernicima u crkvi govoreći,’dragi moji, dragi moji,..’. Nisam mogao izgovoriti niti jednu rečenicu. Nakon što je proteklo nekoliko minuta, vidjevši me jadnoga, župnik je prošaptao kroz prozor: ‘Dosta s propovijedanjem, sada možeš nastaviti s Misom’ Nastavio sam Misu kao ispuhani balon, pun srama i samosažaljenja. Bio sam siguran da su se ljudi smijali i da su sažalijevali ovog plašljivog mladog svećenika. Nakon Mise, kada sam došao u sakristiju svećenik je rekao:’On je misionar sv. Franje Saleškog, o čemu će on propovijedati!’ To je razlog zašto sam se nasmijao kada mi je o. James d’Souza rekao da ću biti propovjednik. Ali to je bilo proroštvo! Posljednjih 25 godina svoga života, proveo sam propovijedajući širom svijeta.
Posljednjeg dana seminara, svi su svjedočili o izlječenjima, iskustvu proroštva, vizija, jezika i slično. No, ja nisam imao nikakvo svjedočanstvo. Mnogi su imali iskustvo susreta s Isusom ili su ga čuli kako im govori. Bio sam tužan i optuživao sam sebe zbog svoga ponosa radi kojega se nisam potpuno otvorio na seminaru, ne predajući se nadahnućima Duha Svetoga. Možda sam u tom trenutku u dubini svoga srca počeo žeđati i žudjeti za Duhom. Mnogi su me prijatelji znatiželjno pitali o onome što sam primio na seminaru, ali im nisam mogao dati točan odgovor. Tjedan dana nakon seminara, ozbiljno sam se razbolio, prvi put u mom životu. Bio sam u dvije bolnice duže od četiri mjeseca. Postao sam slab i blijed. Zbog bolova u želucu nisam mogao jesti. Imao sam oštre bolove u leđima, čak sam povraćao tablete koje su mi davali. Nisam mogao služiti Svetu Misu stojeći, nego bih pomoću drugih svećenika služio u krevetu. Mnogi su, vidjevši me u jakim bolovima, mislili da neću preživjeti. Napokon su moju bolest dijagnosticirali kao tuberkulozu bubrega, zajedno s kamencima i upalom. Trebao sam primiti 90 injekcija i još dvije godine uzimati tablete protiv TBC-a. Doktor je predložio operaciju nakon 90 dana injekcija.
Sedmog dana od početka tretmana, dogodilo se nešto prekrasno u mom životu, što je u potpunosti promijenilo čitav moj život. Poslijepodne, nakon mog uobičajenog odmora, razgovarao sam sa svoga kreveta s dvije sestre koje su mi došle u posjetu. Iznenada mladić od dvadesetak godina krenuo je prema meni i pitao’ Oče, hoćete li da molim nad Vama za vaše ozdravljenje?’ U to vrijeme karizmatska obnova nije bila poznata ni proširena u Kerali, pa čak ni svećenici nisu molili molitve za ozdravljenje. Ali pentekostalci su molili za iscjeljenje. Kao katolički svećenik nisam htio da na mene, svećenika, ruke polaže pentekostalac. Kada sam ga zatražio da se predstavi, rekao je da je tek prije osam mjeseci upoznao Gospodina i primio krštenje i da je obdaren mnogim karizmama Duha Svetoga. Nisam mogao vjerovati da mu je Duh rekao tijekom vožnje u autobusu da dođe i pomoli se nada mnom u bolnici. Nikada se prije nismo poznavali. Nije čekao na moje dopuštenje da položi ruke, završivši svoje svjedočanstvo, položio je svoje ruke na moju glavu i počeo moliti. Molio je: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, pošalji sada svoga Sina Isusa, ovome svećeniku koji boluje od tuberkuloze bubrega, bubrežnog kamenca i upale i povrati mu potpuno zdravlje tijela i duše. Tada mi je sinulo da je mogao vidjeti moj bolnički karton s izvještajem o mojoj bolesti. Nisam znao da je u molitvi koristio dar spoznanja. Nekoliko puta je viknuo hvale Bogu, a nekoliko je puta molio u jezicima. Osjetio sam neku snagu kako teče iz njegovih ruku prema meni. Tada sam upoznao snagu slavljenja i glasne molitve.
Na seminaru su mi smetale bučne molitve s glasnim slavljenjem. Iznenada sam se sjetio slijepog prosjaka Bartimeja. Glasno je molio: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Iako su ga učenici pokušali utišati, on je još jače zazivao. Tada ga je Isus dozvao k sebi i ispunio mu je želju. Govor iz usta je doista i izraz srca! Glasne i intenzivne riječi iz usta su iskreno izlijevanje velike želje i vjere duše.
‘Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se diže i on me čuje’(Ps. 77,1). U vrijeme prvih progona, apostoli su podigli svoj glas Bogu i molili su. Njihova je molitva bila toliko snažna, da se stresla kuća u kojoj su se sakupili (v. Dj. 4, 24- 31). Odmah sam ozdravio od nepovjerenja u glasnu molitvu i započeo sam s njim također moliti i glasno slaviti.
Tada je mladić počeo drugačije moliti, usmjeravajući svoju molitvu na moju nutrinu kakva je bila u prošlosti. Molio je:’Gospodine, ovo je dobar svećenik, ali ne miže propovijedati Tvoje Evanđelje, jer je vrlo sramežljiv i plašljiv, a čemu je uzrok kompleks manje vrijednosti koji je razvio u svome ranom djetinjstvu. Osjećao se odbačenim i diskriminiran između ostale petero djece s kojima je odrastao. Njegova mlada majka udovica, imala je mnogo problema u podizanju djece. Kako je bio vrlo debeo i mnogo veći od ostalih, njegova su ga braća zadirkivala zovući ga ‘Debeljko’. Prijatelji u školi zvali su ga ‘Crni’ zbog njegove boje, pa je zbog tog bio vrlo izranjen u svom ranom djetinjstvu. U svom srcu mnogima zamjera, Gospodine, Duše Sveti uzmi sve njegove unutarnje rane, i neopraštanja i daj mu novu nutrinu. Oslobodi ga od svih njegovih vezanosti i sila tame. O, Duše Sveti ispuni njegovo srce svojom ljubavlju! Bio sam iznenađen njegovom molitvom. On je rezao moju nutrinu na dijelove snagom Riječi Božje (v. Heb, 4-12). Sve što je rekao o mom životu bilo je istinito. Znao sam da ovo što mi je rekao nije moglo pisati u bolničkom kartonu. On je čitao karton od Duha Svetoga! U suzama sam se sjetio što je Isus rekao: ‘Slavim Te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si to sakrio od mudrih, a objavio malenima.’ Ponovo sam plakao zbog svoga ponosa, posebno onog intelektualnoga. Osjetio sam se tako jadan u svom naučenom znanju kojim sam mjerio i ograničavao nemjerljivu i neograničenu mudrost i ljubav Božju. Shvatio sam da je ovaj mladić, novoobraćenik, nanovo rođen u Duhu, dok sam ja, tradicionalni katolik, zaređeni svećenik, ostao u tijelu. Počinjao sam shvaćati da što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, i što nije ušlo u ljudsko srce, to je pripravio Bog onima koji ga ljube, nama je to Bog objavio po Duhu jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. (usp. 1 Kor 2,9-10).
Osjetio sam kako žive voda teku kroz mene i oslobađaju me. Osjetio sam neku snagu koja teče kroz mene. Osjetio sam toplinu u trbuhu i otraga u dijelu bubrega. Vjerovao sam da me Gospodin ozdravlja. Prihvatio sam ozdravljenje i slavio Isusa.
U isto vrijeme, pitao sam se u strahu hoće li ovaj čovjek, koji je vidio kroz mene skroz na skroz, progovoriti pred ove dvije sestre i o mojim skrivenim grijesima. Tada je molio:
Isuse, ti si ga pozvao na svećeništvo, ali ti on prikazuje Mise nečistog srca i nečistih ruku. Sjetio sam se riječi proroka Malahije i one su mi počele pokazivati ono što nije sveto u mome svećeništvu. ‘O svećenici koji Ime moje prezirete prinoseći oskvrnjen prinos na Oltar’(usp. Mal 1,6-7)
Nastavio je molitvu govoreći: Ovaj svećenik mnogima ne oprašta, daj mu milost da oprosti drugima i operi ga u svojoj Predragocjenoj Krvi i daj mu srce bjelje od snijega (v. Iz 1,18). Sada je već i meni samom Duh Sveti upućivao na moje grijehe (v. Jr 16,18). Nisam znao da je mladić izašao iz sobe sa sestrama da moli nad drugima. Vidio sam pred sobom bijeli komad papira na kojemu su jasno bili ispisani svi moji grijesi, grijesi koje sam ispovjedio i oni koje sam zbog straha ili srama na ispovijedi skrivao. Jasno sam vidio ljude kojima još nisam oprostio i s kojima se još nisam pomirio u svome srcu. Vidio sam svoje srce koje je pokriveno i zatamnjeno velom loših navika i paučinom neiskrenosti. Spoznaja da primanje pričesti u nečisto srce donosi osudu (v. 1 Kor 11,27) dovodila je moju savjest u duboku krizu. Od doba tinejdžerstva, imao sam duboko ukorijenjenu lošu naviku. Čak su mi i ruke bile natopljene smradom dima. U suzama sam progovorio:’Gospodine, ne mogu se osloboditi ovih loših navika. Ja sam bespomoćan. Ne mogu nastaviti kao sveti svećenik.’ Počeo sam u suzama zapomagati Gospodinu, vjerojatno prvi put u svome životu. Bio sam potpuno zbunjen, razmišljajući da li da i dalje budem svećenik. Duh u meni, govorio je da ako i dalje ostanem, trebam biti sveti svećenik, drugačija osoba. Znao sam da Otac nije prihvatio moje mise koje sam služio u prošlosti i da nije čuo ni jednu moju molitvu. Kada sam prilazio oltaru, trebao sam oprostiti i pomiriti se (v. Mt 5,23). Trebao sam oprostiti drugima zato da bi moje molitve bile uslišane (v. Mk 11,25).
Mislio sam da sam jadno biće, posve izgubljen. Bio sam u potpunom mraku, ispunjen sumnjom i zbunjenošću. Mislio sam da sa svojim svećeništvom varam Boga i druge. Molio sam bespomoćan:’Gospodine, smiluj se meni grešniku!’
Moj Gospodin Bog me nije napustio u mome očaju. Prvi put u svom životu, vidio sam uskrsloga Gospodina kako dolazi u svjetlu prema meni. Lice mu je blistalo, Njegova je bijela odjeća svjetlucala. Okruživalo ga je mnogo anđela. Mogao sam čuti melodioznu glazbu anđela. Zagrlio me je; postao sam pred Njim vrlo malen. Govorio mi je vrlo jasno:’James ti si zauvijek moj svećenik. Čak i kada sam začet u utrobi moje Majke Marije bio si tamo kao svećenik, sudjelujući u mome vječnom svećenstvu. Opraštam ti sve tvoje grijehe i činim te posve novim. Bilo je to za mene veliko otkriće, da sam bio u Njegovom Tijelu kad je uzeo ljudski oblik. Marija je postala moja majka mnogo prije nego što ju je Isus ostavio čovječanstvu s križa, rekavši:’Evo ti majke!’ Doista sam osjetio blizinu Majke Marije, osjetio sam se utješenim i izliječenim u Njezinom krilu, iako je nisam vidio. Nemam riječi da opišem moja iskustva u ovoj ekstazi koja je trajala više od tri i pol sata. Gospodin mi je rekao da napravim dobru životnu ispovijed. Uputio me je da odem i izmirim se s onima koji s kojima sam imao loše odnose. Tijekom moga dugog boravka u sjemeništu ili novicijatu, nisam ni jednom imao iskustvo susreta s Isusom u molitvi, niti sam čuo Njegov slatki glas premda su me upravitelj sjemeništa i moj duhovnik pokušavali naučiti kontemplaciji u molitvi. Sad znam da molitve i kontemplacija nisu nešto što se može postići, već ono što se može primiti samo kao potpuni dar Duha.
Probudio sam se iz svoga lijepog sna kada je med. sestra zazvala moje ime.
Stajala je ispred mene s injekcijama i tabletama. Sa srcem ispunjenim radošću, rekao sam joj da sam imao duboko iskustvo Isusova dodira i da sam ozdravio. Kada je napustila sobu, slavio sam Gospodina čudnim glasom, osjećao sam se kao da su mi uzeli moj govor i riječi, a Duh Sveti dao mi je drugi govor i riječi kojih mi je značenje bilo sasvim nerazumljivo. Sam dar, dar jezika koji nisam želio dao mi je sam Gospodin. Zaista sam pokušao shvatiti zajedno sa svim svetima, da je tu širina, duljina, visina i dubina i upoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da budemo ispunjeni do sve punine, koja dolazi od Boga (usp. Ef.3,18). Nakon nekog vremena, došao je doktor koji je dijagnosticirao moju bolest i prepisao mi lijekove i prekorio me je što nisam ih nisam uzeo. Rekao mi je:’ Oče , vi ste svećenik, i ja vjerujem da imate razbora i znanja, zar mislite da ste izliječeni molitvom novo obraćenog mladića?. Ako ne uzmete lijekove, vratit će te se na staro stanje. Rekao sam: ‘Oprostite doktore, ja ću uzeti lijekove , ali ja vjerujem da sam izliječen.’ Uzeo sam tablete, dao se nagovoriti na injekciju, znajući da su doktor i lijekovi u planu Gospodnjem i da ću ih nastaviti uzimati dok mi On drugačije ne kaže (v. Sir 38 1-2).
Bio sam radostan i sretan. Počeo sam pričati promatračima i sestrama o mome ozdravljenju. Čitavu sam noć proveo bez pilula u dubokom, čvrstom snu. Otkako sam imao problema s bubregom nisam mogao zaspati bez sedativa. Ustao sam u četiri ujutro kao da me je netko probudio. To je sigurno bio Gospodin (od toga dana redovito molim svoju osobnu molitvu u četiri sata u jutro) Sjeo sam na stolac i molio sam više od sat i pol i imao sam još i jače doživljaje nego prethodni dan. U toj molitvi, Gospodin je stavio svoju mudrost u moja usta, i dao mi je snagu da propovijedam Njegovo Kraljevstvo, naredio mi je da dam ostavku na mjesto profesora u sjemeništu i da idem propovijedati. Nakon molitve proveo sam jedan sat u šetnji. Do prethodnog dana, nisam sam mogao ustati iz kreveta i hodati po sobi. Nakon tuširanja, otišao sam u Kapelicu gdje sam služio misu pred više od sto i pedeset ljudi. Čitanje Evanđelja, bilo je 19. poglavlje sv. Luke, priča o Zakeju. Bez ikakve prethodne pripreme, oslanjajući se u potpunosti na Duha Svetoga, propovijedao sam osamnaest minuta, uz to gledajući lica ljudi. Osjećao sam se potpuno oslobođen od tereta i spona straha te kompleksa manje vrijednosti. Posebno sam se osjećao blisko s onima koji su bili na Misi. Mogao sam u svakoga pogledati slobodno i s ljubavlju, osjetivši da mi je svako od njih brat i sestra. Nakon Mise, primijetivši promjenu u mome ponašanju, doktor je naredio da se ponove svi laboratorijski testovi. Zatim me pozvao u svoju sobu, pokazao mi je stare i nove nalaze liječničkih testova, potvrdio da su moji bubrezi u potpunosti ozdravili i da mogu prestati uzimati lijekove te me otpustio iz bolnice. Ne znam kako da objasnim radost koju sam osjetio u tom trenutku. Rekao sam:’Slavimo Gospodina!’ zagrlio doktora i napustio bolnicu.
Izašao sam iz bolnice kao novi čovjek s novim odlukama i odlučnošću. Odlučio sam da ću živjeti samo za Isusa i da ću propovijedati Njegovo Kraljevstvo. Napustio sam svoj posao i krenuo propovijedati nakon četrdeset dana posta i molitve. Od 17. veljače 1976. kada sam održao svoj prvi karizmatski seminar, vjerojatno prvi koji je ikada propovijedan u Malayamu Kerali pa sve do sada, propovijedam samo Njegovu Riječ. Moji dragi nadređeni, su mi ponudili nekoliko prilika da odem u Njemačku ili u Rim da doktoriram, ali sam odbio jer mi je Duh Sveti rekao:’Ja sam ti dovoljan!’ ‘Nitko tko stavi ruku na plug, pa se obazire natrag, nije prikladan za Kraljevstvo Božje!’(Lk, 9,62). Tijekom moga školovanja u sjemeništu, doista sam žudio da odem u inozemstvo na studije. Hvala Bogu, Bog mi je sada ispunio želju time što sada stalno u inozemstvu propovijedam, Njegovo Kraljevstvo. Kako je velika istina u tome kada ostavimo radi Gospodina bilo koju svjetovnu želju, On nam je stostruko nadoknadi. Istina je da me Isus upotrijebio da mu sagradim kuću molitve u Athirampuzha, Kerala, poznatu kao Charis Bhavan. Propovijedajući na seminarima, konvencijama i službama ozdravljanja susreo sam se s više protivnih strana i progona, ali me tješila i jačala Riječ Gospodnja da će svatko tko želi živjeti pobožno biti progonjen (v. 2Tim 3,12). I znam da svi darovi i sva snaga dani meni, slabom biću, su Božja snaga: “To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas.” (2Kor. 4,7).
I ja ću sa sv. Pavlom reći da sve mogu u onome koji me jača (Fil 4,13). Njegova se snaga manifestirala u vremenima, moje otmice, i mojih zatvaranja, u muslimanskom svijetu arapskih zemalja i u uvredama i nerazumijevanjima od strane mojih nadređenih i prijatelja. Završavam svoje svjedočanstvo riječima sv. Petra: ‘ Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa što neobično. Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva.’ 1 Pt,4, 12-14
Pismo Oca Jamesa Manjackala za hrvatsku 24.03.2020.
Dragi moji Hrvati, djeco Moja,
Isus zna vašu sadašnju krizu i patnje. Ne brinite se nego se čvrsto držite svoje vjere u Isusa. Sjetite se što nam je Bog rekao. “Ja sam vaš Gospodin koji vas je stvorio i otkupio, ne bojte se. Zvao sam vas imenom i vi ste moji. Kad prođete kroz vodu, ja ću biti s vama, u rijekama se nećete utopiti. Kad hodate kroz vatru, nećete se opeći, plamen vas neće progutati “(Iz 43,1-3)
Djeco Moja, vi ste narod koji je u nedavnoj prošlosti mnogo stradao, i mnogo ste patili ali dokazali ste svoju vjeru u Isusa i ljubav Božju. Hrvati su u cijelom svijetu poznati po svojoj živoj vjeri u Krista! U svim zemljama koje propovijedam poručujem ljudima “Ako želite vidjeti vjeru, idite u Hrvatsku”! Ovo je vrijeme u kojem Bog testira vašu vjeru, djeco moja. “Ispitajte se živite li u vjeri. Ispitajte sebe. Ne shvaćate li da je Isus Krist u vama? – Osim ako, naravno, ne padnete na tom ispitu” (2 Kor 13-5) Trebali biste znati da je vaš Bog Isus koji je Emmanuel – Bog s nama. Nikad te ne bi napustio ili odbacio. On hoda s tobom kamo god kreneš. On te voli i brine za tebe, i on je veliki,divni Bog koji je živ!
Morate se pokajati i vratiti se Gospodinu Isusu. Dobro znate da su se nedavno neki od vas odrekli vjere u Isusa Krista i otišli od Boga kršeći zapovijedi, posebno prvu zapovijed, prelaskom na sotonizam, masonstvo, okultne prakse, ezoteriju, new-age, štovanje drugih poganskih religija poput Hinduizma, Budizma itd. Također, u zadnje vrijeme u vašoj zemlji nije bilo djelotvornog propovijedanja Riječi Božje! Zbog toga je u Hrvatskoj bilo puno neznanja i ljudi su izgubili vjeru zbog neznanja. “Moj narod propada zbog želje za znanjem” (Hosea 4-6) Djeca se rađaju Bogu i propovijedanjem Božje riječi i Duha Svetoga. (Iv 3, 3-6)
Naš Bog je ljubav, On uvijek čini dobro i svi su njegovi planovi za naše dobro i dobrobit (Jere 29-11). Ne može činiti zlo jer je uvijek dobar i milostiv. Budući da su neki od vas otišli od Njega kroz grijehe i nevjernost, trpite sadašnje katastrofe. To je ono što se dogodilo cijelom svijetu; čovjek se puno oslanja na znanstveni napredak i bogatstvo, čovjek je zaboravio na izvor žive vode i iskopao bunare koji ne mogu zadržati vodu! (Jere 2-13) Vrijeme je da se cijeli svijet vrati Isusu, izvoru žive vode. Ne treba kriviti Boga i mrmljati protiv Njega! Gospod govori tebi i cijelom svijetu ono što je govorio Izraelcima: “Kuća Izraelova kaže: ‘Gospodinov put nije pravedan!’ Je li to moj put koji nije pravedan, kućo Izraelova, ili bolje rečeno, nije li tako da vaši putevi nisu pravedni?” (Ez 18-29)
Stoga je vrijeme da ispravite svoje puteve i vratite se Njemu (Zeh 1-3). Ne budite tužni i obeshrabreni zbog toga što su crkve zatvorene i što vam je rečeno da ne idete u crkvu kako biste izbjegli kontakte i kako biste izbjegli virus. Vođe daju upute za vaše dobro. Poslušnost je uvijek bolja od žrtvovanja! I u prošlosti, kad god je bilo epidemija, događalo se isto. Hvala Bogu da sada putem interneta i drugih sadržaja poput youtubea, televizije, radija itd. možete duhovno sudjelovati u misama, klanjanju, molitvama itd. Morate znati da mise nisu zaustavljene, već oko 500 000 svećenika prinosi svete mise za vas na raznim oltarima širom svijeta. Svi svećenici u svome srcu nose ljude, ovce koje su im s ljubavlju i brigom povjerene, prinoseći mise. Morate znati i vjerovati da u atmosferi u kojoj živite i u samom zraku koji dišete postoji snaga Tijela i Krvi Kristove kroz svete mise koje se prinose u cijelom svijetu u svako doba! (Rim 3-25) Ako vjerujete i otvorite svoje srce snazi i blagoslovima prisutnosti euharistije koja vam je na raspolaganju, naći ćete ozdravljenje, oslobođenje, zaštitu i sve duhovne i materijalne blagoslove koje želite. Molite se Duhu Svetom da otvori oči vašega srca da vidite i iskusite velike blagoslove koje daje za vas svojom smrću i uskrsnućem koji se svakodnevno iznova vide na svim oltarima. (Ef 1-18, Fil 4-19)
Sjećam se dana koje sam proveo s vama prije otprilike dva desetljeća, propovijedao evanđelje u većini vaših velikih gradova i molio se s vama za vaše ozdravljenje i oslobođenje. Volim vas još uvijek, dragi Hrvati. Jako ste mi u srcu i u molitvama. Očekujem dan kada ću ponovno doći k vama propovijedati Evanđelje i vršiti službu Isusovu među vama. Svakodnevno u svojim misnim i zagovornim molitvama, upućujem posebne molitve da moji Hrvati budu zaštićeni od potresa i drugih prirodnih katastrofa i bolesti koje dolaze od bakterija i virusa, a posebno od korone u ovim danima. Moja djeco u Hrvatskoj,duhom i istinom postavljam svakoga od vas, i vaše obitelji i zemlju, u Sveto Srce Isusovo po Bezgrješnom i Suosjećajnom Srcu Marijinom, naše drage Majke, i blagoslivljam vas, ozdravljam vas, oslobađam vas, posvećujem vas, ispunjavam vas ljubavlju, mirom, radošću i milošću u Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga – Amen.
Slavimo Gospodina! Fra James Manjackal, misionar svetog Franje De Sales (MSFS) i misionar milosrđa pape Franje.
Tekst lektorirala: Sonja Božić- Vodal
Izvorni tekst na engleskom jeziku, možete pronaći na internet stranici: snagomduha.wordpress.com
Snagom.duha.WordPress.com zadržava ekskluzivna prava na tekst.
pozivamo Vas na duhovnu obnovu koju će u crkvi Marije Tješiteljice
u mjestu Žetale (Slovenija) 07.10. – subota- predvoditi vlč. CIRIL ĆUŠ.
TEMA: KAKO SE OSLOBODITI ZLIH DUHOVA ?
Program: – klanjanje s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje
– sveta misa
– pojedinačna molitva
NAPOMENA: vlč. CIRIL GOVORI HRVATSKI JEZIK
Polazak: u 6.20h ispred crkve sv. Križa u Sigetu,
u 6.30h ispred Gradskog poglavarstva,
te 6.40h ispred hotela Antunović.
Ostalo po dogovoru.
Duhovnu obnovu glazbeno animira: DRAGUTIN HRASTOVIĆ, duhovni kantautor.
Cijena: 100 kuna
Pozdrav i BB!
Tatjana -091 525 0836
Poštovani,
pozivamo Vas na duhovnu obnovu koju će u crkvi Presvetog Srca Isusova
u Šurkovcu 08.07.- SUBOTA- predvoditi FRA IVO PAVIĆ.
Napomena: MOGUĆ OSOBNI RAZGOVOR S FRA IVOM
Program: -slavljenje,
-svjedočanstva,
-klanjanje,
-sveta misa s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje (za duhovno i fizičko zdravlje, unutarnje iscjeljenje, oslobođenje od zloduha, krštenje u Duhu Svetom) i pojedinačna molitva.
Polazak: u 6.30 h ispred crkve sv. Križa u Sigetu, u 6.40 h ispred Gradskog poglavarstva, te u 6.50 h s Tifona.
Ostalo (okretište Dubrava, Dubec, Ferimport, Jelkovec) po dogovoru.
Cijena: 100 kn.
Pozdrav i BB!
Tatjana- 091 525 0836
pozivamo Vas na duhovnu obnovu koju će u crkvi Presvetog Srca Isusova
u Šurkovcu 16.10.- NEDJELJA- predvoditi FRA IVO PAVIĆ.
U busu uživo svira: DRAGUTIN HRASTOVIĆ, duhovni kantautor
Program: -slavljenje,
-svjedočanstva,
-klanjanje,
-sveta misa s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje (za duhovno i fizičko zdravlje, unutarnje iscjeljenje, oslobođenje od zloduha, krštenje u Duhu Svetom) i pojedinačna molitva.
Polazak: u 5.30h ispred crkve sv. Križa u Sigetu, u 5.40h ispred Gradskog poglavarstva,
pozivamo Vas na duhovnu obnovu koju će u crkvi Presvetog Srca Isusova
u Šurkovcu 26.06.- NEDJELJA- predvoditi FRA IVO PAVIĆ.
Program: -slavljenje,
-svjedočanstva,
-klanjanje,
-sveta misa s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje (za duhovno i fizičko zdravlje, unutarnje iscjeljenje, oslobođenje od zloduha, krštenje u Duhu Svetom) i pojedinačna molitva.
Polazak: u 5.50h ispred crkve sv. Križa u Sigetu, te u 6.00h ispred Gradskog poglavarstva.
Stajemo i na Tifonu. Ostalo po dogovoru.
Pozdrav i BB!
Tatjana
Snagom Duha 